„Najvažnija stvar koju roditelji mogu dati djeci je ljubav. Sljedeća najvažnija stvar je disciplina“ – T. Berry Brazelton, M.D.
Mnogi roditelji će se složiti da je najteži oblik iskazivanja ljubavi prema djeci – postavljanje granica. Mogu se primijetiti mame i tate koji od svoje djece i po 10 puta zahtijevaju da (ne)naprave nešto i nemaju nikakvog rezultata. Postoje roditelji koji frustrirano vrište kad dijete učini suprotno od onog što se od njega tražilo. Često je moguće od roditelja čuti „Ja mu ne mogu ništa, ne prestaje plakati dok ne dobije što želi“. Takva djeca su već naučila da su ona ta koja odlučuju, imaju kontrolu i da su moćnija od roditelja, što ih ne čini niti sretnim niti zadovoljnima. Njihovi roditelji su zapravo digli ruke. Roditelji si često postavljaju mnogobrojna pitanja vezana uz ovu temu, primjerice: kako postaviti granice; čemu reći da – čemu ne; kako izreći granice, a da ne povrijede dijete; jesu li postavljene granice pravedne/stroge/razumne; što ako ih dijete ne poštuje (popustiti, tumačiti, držati prodike, vikati, kazniti, tući)? Gdje je priručnik koji je trebao doći zajedno s dječjom dekicom?
Na pitanje čemu reći „DA“ roditelji trebaju sami dati odgovor, na način da preispitaju do kojih vrijednosti i pravila oni i njihova obitelj drže. Dakle, na pitanje čemu reći „DA“ ili „NE“, odgovara svaka obitelj za sebe. Obitelj je prvo mjesto gdje se uči društveno prihvatljivo ponašanje. Svakako, prije nego roditelj odluči što dopustiti, a što ograničiti -potrebno je dobro promisliti i odvagnuti, kako ne bi stalno mijenjali pravila.
Poznato je da manjak jasnih granica često dovodi do problema u ponašanju, stoga je važno početi stvarati zdrave granice dok su djeca još mala. Za djecu je prirodno da isprobavaju i pokušavaju pomaknuti postavljene granice dok razvijaju svoje poimanje sebe i uče kako svijet funkcionira.
Vrlo je važno da roditelji imaju na umu kako granice ne trebaju biti postavljene „jednom zauvijek“, nego da se s vremenom trebaju mijenjati. Treba ih prilagođavati kako djeca rastu i razvijaju razinu odgovornosti. Također, kod postavljanja granica ne treba dovoditi u pitanje ljubav prema djetetu niti povjerenje. Granice su samo linije koje označavaju koje ponašanje je prihvatljivo, a koje nije. To djetetu daje do znanja dokle smije ići prije nego što njihovo ponašanje postane neprihvatljivo.
Roditelji granicama pomažu djeci da razviju moralna načela koja će ih osposobiti za samostalan život, jednom kada napuste gnijezdo. Cilj dobrih granica je postizanje samokontrole. Samokontrola zauzvrat razvija čvrst karakter i unutarnji moralni kompas koji dalje vodi djecu da promišljaju dobro i budu poštena.
Jedan od najboljih načina postavljanja granica je utvrđivanje temeljnih obiteljskih pravila. Kako bi dijete znalo što će mu roditelji tolerirati, a što neće – vrlo je važno da su pravila i granice jasno postavljene. Osim toga, trebaju biti jednostavne, konkretne i dobro objašnjene te ih treba biti samo nekoliko. Neke su naravno očite – nemoj udarati druge, bacati stvari, zvati pogrdnim imenima, govoriti ružne riječi i slično. Neke se razlikuju ovisno o obiteljskom rasporedu – ali i dalje trebaju biti jasne i očite – vrijeme spavanja, ponašanje za stolom, spremanje nereda iza sebe, koliko je vremena dopušteno gledati televiziju ili igrati igrice, tjelovježba i sl.
Postavljanjem granica izbjegava se nastanak problema jer ih se postavlja prije nego do problema dođe. Sljedeća važna stvar je dosljednost. Roditelji često odustaju ili ignoriraju vlastite granice kada je situacija drugačija od uobičajene – npr.; kada prijatelj dođe prespavati ili dijete ide negdje prespavati, zato što je vikend, ljeto, praznici i sl. – tada roditelji dopuste djeci da duže ostanu budna. Ovakve situacije dovode do negativnih posljedica. Ako ste dosljedni dijete će znati da se o granicama ne može pregovarati bilo kada i bilo gdje. To naravno ne znači da treba biti rigidan cijelo vrijeme – ponekad je potrebna i fleksibilnost ako dijete navede pravi argument – na taj način mu dajete do znanja da uvažavate njegovo mišljenje i da ga cijenite. Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta te omogućiti da oboje dobiju što žele.
Prilikom postavljanja neke granice, potrebno je osigurati da dijete čuje i razumije, zato je najbolje sjesti s njim (spustiti se na njegovu visinu), pogledati u oči i reći jednostavnim i jasnim rječnikom što se od njega očekuje. Na taj način se osigurava jasno i mirno prenošenje poruke. Na primjer; prije odlaska u trgovinu – dobro je dogovoriti se što točno treba kupiti kako bi se izbjegla izvolijevanja i zahtijevanja drugih stvari koje dijete ugleda u trgovini te poželi da mu se kupi. Tako je moguće uvijek se pozvati na dogovor i držati se toga. Ako i dođe do pokušaja probijanja ove granice, važno je svaki puta jednako mirnim tonom reći „NE“ ili čak skrenuti s teme kako bi se djetetu odvukla pažnja.
Važno je da pravila uvijek slijede točno one posljedice koje je roditelj odredio (to vrijedi i za pozitivne posljedice – ukoliko je dijete napravilo nešto dobro te negativne, ukoliko je prekršio pravilo). Drugim riječima – ne treba obećavati niti prijetiti onim što nećete ili ne možete ispuniti. Djeca vrlo brzo nauče kada njihovi roditelji doista misle ono što govore i suprotno tome, kada govore isprazne prijetnje. Roditelji često popuste djetetovom pritisku pa ne budu dosljedni. Takav roditeljski pristup govori djetetu da može nastaviti s neprihvatljivim ponašanjem. Također, daje djetetu do znanja da roditelj ne misli ono što govori te da je u redu nepoštovati postavljene granice.
Kad god je moguće – vodite se pozitivnim izjavama i radije zahtijevajte ponašanja koja želite da dijete ponavlja, nego da naglašavate ponašanja koja NE želite. Na primjer, ako želite da vam dijete pomaže u lakšim kućanskim poslovima kako biste ga naučili nekim obavezama – radije postavite situaciju ovako: „Ti si tako dobar pomagač! Čim zajedno pospremimo stol, moći ćemo se igrati.“ Iz ovoga se vidi prirodna granica da se nećete igrati s djetetom ako vam ne pomogne. Dobro postavljene granice usmjerene su na pozitivan ishod djetetove suradnje – treba ih postaviti kao obećanje, a ne kao prijetnju. Postavljanje granica uvodi rutinu u život djece, a rutina osigurava ugodnost i sigurnost jer tada znaju što i kada mogu očekivati.
Granice treba postaviti sa što manje negativnih emocija. Kada roditelj komunicira mirno i jasno, manja je vjerojatnost od pojave dječjeg prkosa. Djeca su besprijekorna zrcala koja reflektiraju i pozitivne i negativne emocije. Oni najčešće rade upravo ono što i sami roditelji rade, reflektirajući njihovo uzrujano stanje, a ne ono što govore.
Kada se roditelji dosljedno drže granica i posljedica koje su postavili, tada djeca lakše uče poštovati druge, grade bolju samokontrolu, razvijaju sposobnost tolerancije na frustraciju, te preuzimaju odgovornost za svoje postupke.
Proveden je zanimljiv eksperiment na temu postavljanja granica kako bi se utvrdio njihov efekt. Eksperiment povlači paralelu između doslovnih fizičkih granica i metaforičkih granica odgoja. Pokazalo se da su djeci granice nužne. Naime, u jednoj situaciji eksperimenta – odgojitelji i učitelji su izveli djecu na neograđeno igralište. Djeci je bilo dopušteno igranje posvuda na otvorenom gdje nije bilo nikakve ograde niti bilo kakve vidljive granice. Unatoč potpunoj slobodi da se igraju bilo gdje na potpuno otvorenom području – djeca su pokazivala tjeskobu i strah od odvajanja te su se skupljala oko učitelja i odgojitelja kako ih ne bi izgubili iz vida. U drugoj situaciji – odgojitelji i učitelji su izveli djecu da se igraju na igralište koje je bilo ograđeno i mogli su se igrati samo unutar ograde. Posljedice su bile drastično drugačije – djeca su se igrala po cijelom igralištu sve do rubova, neovisno gdje su bili učitelji i odgojitelji te nisu pokazivala znakove tjeskobe. Zaključak je da se unutar danih granica djeca osjećaju sigurnije. Bez ograde, djeca nisu mogla vidjeti „granicu“ i nisu se znala ponašati – nisu znala što mogu očekivati i javio se strah od nepoznatog, te se iz tog razloga nisu odvajala od odgojitelja. S granicama tj. ogradom, djeca su osjetila slobodu i sigurnost istraživanja prostora. S lakoćom su se odvajali od odgojitelja i nastavili razvijati samosvijest znajući da su u sigurnom okruženju unutar granica ograde.
Razlike između granica, naredbi i kazni
Postavljanje granica omogućuje izbjegavanje konflikata između roditelja i djeteta, dok se naredbe temelje na kaznama i negativnim posljedicama. Dobro postavljene granice nisu temeljene na djetetovom strahu od roditelja niti na strahu od ljutnje i kazne. One dozvoljavaju djetetu da pozitivne i negativne posljedice doživi u sigurnom okruženju bezuvjetne roditeljske ljubavi. Također, takve granice omogućuju djeci da ona budu odgovorna za svoje ponašanje.
Umjesto: „Nećeš igrati igrice jer moraš pospremiti sobu!“ učinkovitije i bolje je reći: „Čim pospremiš sobu, možeš igrati igrice.“ Iako je sadržaj poruke isti – njena konotacija je drugačija.
Dijete ne treba ucjenjivati, niti mu prijetiti. Bolje ga je pohvaliti te mu omogućiti neke privilegije za poželjna i prihvatljiva ponašanja. Ukoliko se dijete ponaša neprihvatljivo i neprimjereno, također je vrlo važno biti siguran da dijete zna što je bilo neprihvatljivo u tom ponašanju prije nego što mu se zbog toga ukine neka privilegija. Ukidanje privilegija nikada ne smije značiti ukidanje roditeljske ljubavi niti ometati zadovoljavanje djetetovih razvojnih i emocionalnih potreba. Ovakav oblik postavljana granica uči djecu da ne mogu uvijek dobiti ono što žele, onog trenutka kada to žele te uče da bude suosjećajno, da poštuje sebe i druge.
Kao što je ranije u tekstu spomenuto, roditeljima često predstavlja problem postavljanje granica tako da ih djeca shvate ozbiljno, a da ih istodobno ne povrijede. Pitaju se: „Što učiniti ako dijete ne poštuje zadane granice?“ Kao što vrijedi za odrasle, tako vrijedi i za djecu – nemoguće je da budu stalno zadovoljna i sretna – to jednostavno treba prihvatiti. Djeca će uvijek pokušavati prijeći granicu ili promijeniti neko pravilo. Djeci ne odgovaraju pravila – roditeljima ne odgovara njihovo kršenje. Međutim, bez granica, djeca bi bila nesigurna baš kao što je prikazano u eksperimentu. Zato su roditelji tu da budu vođe i granicama štite svoje dijete.
Sve je češći problem pretjerano zaštićene i mažene djece. Roditelji se trude ukloniti im svaku prepreku i izvor frustracije, misleći da nije dobro ako plaču niti ako se ljute. Takav pristup nije dobar za njihov zdrav razvoj. Sve je više primjera preuslužnih roditelja koji „skaču“ na svaki djetetov mig. Primjerice, dijete se igra kockicama i odjednom mu se kućica od kockica sruši i počne plakati, a roditelji odmah trče da ga utješe i ponovno mu slažu kućicu. Dok je oni slože, dijete se već zabavilo nečim drugim. Dijete ima pravo biti tužno i frustrirano jer će mu to pomoći da upozna sebe i svijet, da se u budućnosti suočava s poteškoćama i bude spremno na njih – roditeljska uloga je da te negativne emocije usmjeri. To ne znači da treba dopustiti djetetu da iz ljutnje razbija stvari po kući, no radi dvije suze ne treba praviti uzbunu – proći će ga.
Slično tome, neki roditelji se pretjerano dive djeci i hvale ga za apsolutno svaku sitnicu koju učini. Iako se često misli da se na taj način razvija samopoštovanje djeteta – to nije tako. Djeca ne razvijaju samopoštovanje konstantnim i neumjerenim roditeljskim pohvalama, nego ukoliko osjete da ih roditelji poštuju te potiču i cijene njihov trud.
Na kraju, treba naglasiti da djeca trebaju vodstvo i usmjeravanje kako bi usvojili obiteljske vrijednosti, a roditelji su ti koji to omogućavaju. Roditelji se postavljaju između djeteta i neadekvatnih vrijednosti koje mu se nameću sa svih strana te preuzimaju odgovornost određujući jasne, konkretne i dobro definirane granice iza kojih čvrsto stoje. Drugim riječima, nije moguće igrati igru čija se pravila ne znaju. Nažalost, neizgovorena (nepisana) pravila su ona koja izazivaju probleme.
Granice su najdjelotvornije kada se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja.